twisted mind
03.06.2007., nedjelja
JEDNA VRSTA LJUBAVNE DRAME
|
evo nešto što sam prilično davno zapisala negdje prije pola godine ili više ne sječam se uopće... Budu se sječanja na trenutke s tobom, ne provedene. na propuste i moje neznanje. osječaji su jači kad te nema, jer čežnja je teška, a kada jesi tu nekako se javlja sumlja u sve to,te splasne uzbuđenje očekivanja. možda je,ipak, ljepše dok te nema onda te više volim,više želim,ali opet patim zbog nedostatka tvoje blizine. trenutna njemost ružna je bolest, dopušta prevelike propuste, na žalost odmah ne shvačene da bi bili popravljeni dok je to moguće....vjerojatno ne bi ni išlo da je drugačije, da ipak,mislim,to je prava realnost.... da bar sretnemo se u nekoj drugoj dimenziji, otvorenih srca, gdje će jednaki osječaji prevladavati kad si tu i kad te nema(m). možda bih trebala biti čak i sretna zbog "ne posjedovanja" tvoje nježnosti, jer stvarnost nije poput sna, a često je ispunjena boli....mašta ostavlja mogučnost uživanja u zajedničkim trenutcima,neostvarivima, KOJE NITKO NE MOŽE UNIŠTITI KAO U STVARNOSTI...... |
20.05.2007., nedjelja
|
da prošlo je mnogo vremena....mnogo dana i tjedana od mog posljednjeg posta.ali tako mi je sve jedno,tako me briga..ionako to je moje i nema nitko pravo očekivat niti nešto ma nemam ni neta rijetko kad imam ideja a još manje imam vremena. sve mi je tako bezveze više mi se ne da puno puta pomislim kako bi bilo drugačije da mi je za sve sve jedno ili barem za nešto određeno vezano za neke određene ljude.onda bi isto tako bilo več sve gotovo. tako zakomplicirat se mogu jako nekada jednostavne stvari. tako teško može past sada i samo jedna misao,a prije je trebalo više. ne znam,nešto prokleto nije uredu. sitnica je sasvim dovoljna da ja puknem samo mala. sad je malo smiranija situacija,ali bilo je tako čudno preživčano nemoguče i teško izdržljivo. nemate pojma o čem pišem,niti me briga,pišem sebi...ne tiče me se kom je jasno kom nije. ne znam kako je došlo do svega tog ni zašto ,ali postoje mnogo "zašto" a tako je teško pronač svako "zato".ma ludilo. samo znam da postoji netko,netko tko .....nije bitno.ja znam. jedna draga osoba,a mene tako strah,a opet mi je žao. kako mi je samo bilo žao kad sam shvatila da nisam to ja tamo nego netko drugi,a u drugu ruku bilo mi je drago jer sam mislila da je taj netko drugi vrijedan. iako je i sama moja pomisao kratko trajala jer sam shvatila što če na kraju biti kraj. nažalost netko nije posumljao i razmišljao o kraju tog što je bilo. zvuči sve besmisleno,čak če i meni jednom tako zvučat,ne pišem tko je,ni što se točno dogodilo,jer ne želim.a opet imam tako potrebu da pišem sebi pa eto i pišem u neobičnom obliku gdje samo ja i još jedna osoba može shvatit o kom i o čemu,iako bih voljela da se to i ne dogodi,jer postala bi neugodna situacija. iako se čini da tu ni nema nikakve teme onom tko zna shvača da skačem s teme na temu,ali opet su nekako povezane jedna sa drugom jednom tajnom niti koju samo ja poznajem,ja i nitko više,za sada..a kako stvari stoje čini mi se i od sada pa na dalje če tako ostat,nažalost. možda bi onaj strah dobro utjecao na neki sljed događaja kojeg uzalud očekujem. e kad bi barem...............samo če ostat moj san. nekima jednostavno nije suđeno. svašta mi odjednom prolazi kroz glavu koju još uvijek imam. nekad me tako muči to svašta da ne mogu više tako izdržat pa se hvatam zadnje grančice dok tonem,i često skliznem. nekad dugo znam čekat pa čak i satima i na kraju popizdim i ne moguuuuuuuuuuuuuu i ponovno "zašto". pitali se ikad itko kakav osječaj je imat omču oko vrata,pa provajte,večina ih ionako odustane...iako bi bilo ironično kad bi se izrealiziralo također nekima nepoznata misao. tako je nekad prebijel onaj zid u mojoj domskoj sobi da bi bio ljepši s crvenim dodacima,a opet zabrana. možda mi ipak jednom postane sve jedno...a onda nekim drugima tek onda neče biti svejedno. prazno je svugdje...a nekad prenapunjeno. hej ,ti da ne znaš a vjerojatno nečeš ni znat,jer vjerojatno ne želiš,a mene je i dalje strah. sve što pišem moraju bit tek samo neke svima prazne riječi,a meni kad zavirim dublje znače mnoge misli,misli koje me polako izluđuju, a kreču i brže..... još jednom,ispada kao prijetnja, MOŽDA I MENI JEDNOM POSTANE SVE JEDNO |
20.10.2006., petak
društvu
|
evo se javljam iz nacionalne knjižnice (zg) priljepljena na prljavo staklo prozorske sobe. gledam u jese,lišče se mukom spuštaju na tlo,ono ga rima nesebično. misli mi lete na neko drugo mjesto,daleko odavde. najteži su vikendi kad ječanja se bude,kad sposobnost odvlačenja misli na sadašnjost ne uspijeva. i sve je tako trulo poput ove jeseni bez vas društvo moje...niko ne može zamijeniti sretne , ali i nesretne dane ,ali opet naše... hladne suze niz obraze klize,kapaju po ispisanim stranicama lekcija dosadne kemije..ne mogu zapamtit ni opće poznatu činjenicu jednostavnog atoma,sva slova pomiješala se od mokrih mrlja.ne možete ni zamisliti kako pusto može biti uz sječanja prošlosti... |
25.09.2006., ponedjeljak
feelings will never be gone
|
Prošle su dvije godine od prolaska jednog života. Žovot koji nije zaslužio tako brz kraj,na samom početku. Dvije godine proletjele su kao pored mene,ne želeći se sječati ,ali bijaše ne moguće. Otišao je zauvijek.gdje,ne znam. Postoje samo razna nagađanja pojedinih vjernika da je pronašao neko bolje mjesto i da je tako tribalo bit,za mene su samo sr***,oprosti. Otišao ostvivši za sobom samo tragove svog postojanja. Slike koje je teško pogledat,sječanja,nemir, tugu,prazninu....ne samo meni (možda meni i najmanje)... Pitanje,pitanja,nema odgovora....zašto? zbog čega ?zašto dođe brzo kraj nekom tko je bio na samom početku. 17 godina,ništa prošlo kao nevera,a moglo je bit još mnogo. Traženja utjehe beskorisno je. U čemu u kome da se nađe utjeha kad se teko mlad život ugasi. Kakve riječi mogu poboljšat situaciju,kakav *čep*može popunit prazninu,rupu... Ne nalazim olako,kad bolje promislim nikako,razlog za bilo šta...di je smisao,ne,nema ga,ne postoji. Kakva su to vjerovanja da se sve događa s razlogom,kakav razlog može stat na put daljnjeg života mlade osobe. Čini se kao da,kao da često...ne znam.. Prvih par mjeseci pričinjalo mi se da ga susrećem,kao da vidim da prilazi,ali sano privid netko sličan njemu,ali ne i on,samo želja koja se nije zgasnula da to nije bila prava istina,da se istina krije,ali za ništa...želja ostaje,ali ispunjenje ne dolazi.... Čini se kao da jučer prošao pored moje kuće. Možda bi bilo i dobro da mogu povjerovat da se dogodilo s razlogom. Još bolje da postoji nešto poslje,ili možda vjerovati u reinkarnaciju i da je s nama....ali ne mogu,nemam ni jedno od takvih vjerovanja,mogu se samo pretvarat,ali za ništa i nikoga. Trudih se mislit kako je našao neko bolje mjesto od ove iskrivljene stvarnosti,od ovog svijeta koji putuje prema razorenosti društva...da je pronašao sreću i mir...no to nije utjeha samo nada nekakva,nada umire zadnja,a čemu.... Nikad ne možeš proć preko nečeg kao da se nije dogodilo,možeš se pretvarat da je primljeno zdravo za gotovo,ali ja ne mogu ni to,ostavilo je prevelik jadan utisak ne izbrisiv i nemoguće ga je prekriti,pokopat skupa s ljesom.. Ne mogu stat na put nekim skoro već davnim sječanjima,prošlost putuje sa mnom u budučnost,priljepljena kao blato koje ne mogu sprati sa sebe. Mjesecima riječi mi nisu uopče dolazile do usta,jer one ne kazuju ništa. Godinu dana pored njegove kuće nisam mogla prolaziti. U blizini nekog njegovog srce mi se stezalo,trudivši se da suspregnem suze...nemam ni snage ni odnjeti cviječe na dan njegova odlaska,pre teško je i nakon pune dvije godine gledat samo ploču i zemlju u zamjenu njega... Što je život kad nestane u pola minute,i kao da ga nije ni bilo? Oni koji ga nisu poznavali nisu ni svjesni postojanja jedne dobre osobe,nisu svjesni da je mladič,ili bolje rečenodječak,izgubio kontakt sa ovim svijetom,napustivši sve i otišavši u nepovrat. Pravde nema,nema razloga,utjeha ne postoji,a i nema koristi...godine nestaju,a dolaze i nove(možda),a sječanje,bol i tuga ostaju...ostaje zid ne izbrisivih tragova preko kojeg se ne može.... 2 years fade away seems like i saw you yesterday remember times from school it's hard to accept the fact that you don't exist any more times has changed but pain didn't disappeared you left whole in some harts i had feeling of hate to all people that have faith in God and his justice what the fuck is wrong there why did he die with what did he deserve death what cind of justice was that your God took another young life feelings will never be gone on this thay he was gone and that day changed my way i couldn't say anything what could i say there are no words to explain my feeings i was sad,i cried but there is no use 2 years passed 2 years can't be left behind and i still feel sorrow i swallow my pain cause i will never see you again |
06.09.2006., srijeda
for a friend
|
slučajno se upoznali bila sam samo povod razbribrige i smijeha tad nenadano se okrenulo svatila si da i nije sve tako da pretvarati se umijeh sve to te potreslo nisam ono za što se izdajem samo sam još jedno razoreno biće u potrazi za srećom... ni tad me nisi napustila ostala si slušati iako nije bilo lako trudila si se razumjeti sve moje psihičke nestabilnosti zahvalna za prijateljstvo koje davno ne imah jer ljudi ne mogu ipak sami proć kroz život u tami falit će mi naš smijeh izbjegavanje realnosti a kad je potrebno i razgovori o stvarnosti naše zajedničko ispijanje naš svijet i naš bijeg your friend |
28.08.2006., ponedjeljak
|
...među jude ,zviri i beštimje me stavi leć... Neki judi i jesu zviri,neke beštije su i bolje od ljudi... previše je onih koji truju neke druge jude. Truju-uništavaju njihovu psihu,a psiha je ono što čini jude (psiha je čovjek,sve ostalo samo su neke vidljive stvari,nešto materijalno i opipljivo di je pohranjena i čuvana psiha). Unatoč činjenici,okrutnosti ljudi,ne može ipak čovjek bez drugih iste vrste. možda naletimo (ja često,praktički gotovo uvik)na baš take koji ne daju povod,a ni želju ostat među svojon vrston(judima). Čovik od kad postoji teži zajednici,čoporu kao i životinje,pa tako još i uvik,ma koliko oni tvrdili da nisu...Povoda za odvojit se od judi ima. Tribalo bi imat više nade, bit čvršći za daljnjom žejom u potražnji onih koji ti neče činiti zlo. Tužno je izolirati se od svih judi,jer ipak su nan potrebni,koliko god sebe uvjeravali da moremo bez njih i da nan ne tribaju. ..ako za te ja ne vridin ništa ti lipo niman reć... i niman,aku niman ni ništa ružnega,jer takva san.Ako ne vridin reci,a ne gadit,uništavat,maltretirat,pa čak i manipulirat tuđon psihon (ili je to nešto što druge usrečuje). Moja sreča uništit druge,vidit kako drugi patu,gledat kako drugi plaču,jer kao i meni je loše pa zašto bi bilo samo meni,ili zašto drugim ne bi bilo gore to sam osjetila mnogo put na svojoj koži kako se kaže,jer taki tražu još slabije od sebe tražu (da prostite)još sjebaniju žrtvu od njih i onda se na njima iskaljuju za sve što je njima učinjeno. i opet osječaj mržnje mi ostaje ne poznat. Ne mogu mrzit,ni takve ni nikakve. A bome ne mogu se ni iskaljivat na drugima radije ču(a što i radin )iskalit se na sebi nego drugin radit ono ča se meni radi(ni ovo neka moralna poduka ili ča slično,ili da se držin nikega morala,nego tako osječan i ne mogu drugačije). Tužna,bez osječaja samopouzdanja,bez izgrađenog samopoštovanja,uništavana, ali ujedno i 'divja'. Ako je trenutak za zabavu i izvodit gluposti to ču i radit,ako mi je po guštu uklopit ču se,a i uživat ču. Bar i tako oni koji ne tribaju neće svatit drugu stranu. I uživan ja u tin trenucima,naravno onda kad san od voje za takvo šta...jer neču se odvojit želin se ponekat družit....a ako osjetin da ne mogu da mi tada ne paše maknit ču se u samoću zatvorit se i bit samo sa sobom i nikin(ljudskim)više. Postoje judi kojiu tako več dugo žive,samo taj dio života ,a divljanje i zabava nepoznati su in. Tužno mi je to jer nan je potrebno ono drugo(divjanje) to nan je ventil,a i ono šta nan istinski triba u čemu čemo uživat,jer triba uživat u životu. Volila bi da je drugačije da i taki spoznaju uživanje dok još nije postalo prekasno.Izač iz tame (sebe i svoje sobe)uletit u mnoštvo (mada to i nije u početku koji put ugodno).Popit koju čašu ,jer nije bezveze rečeno da je alkohol koji put put prema prijateljstvu,naravno ne ako previše. Jer opušta i masu stvari češ reć za koje inače nemaš hrabrosti za reč.Je da se koji put namiriš na krivu osobu i grizeš se zbog toga ka ča san ono sve rekla,ali posli dužeg vrimena zaaboli te nika stvar... triba pustit onu divju stranu ,ali veselu stranu sebe,da se probudi želja za uživanje u životu i da u tim trenucima vlada,te prikrije onu drugu samotnu i tužnu... Možda tako nekad iz ničeg nastane nešto skoro savršeno(jer ča je savršenstvo),bez čeg više ne možeš,a to je prijateljstvo... Da mi je navest nekog da proživi i tu stranu tu lipšu stranu... večina ovog posta namjenjena je za jednog gosta mog bloga,u nadi da če opet svratit a i svatit.... |
21.08.2006., ponedjeljak
help the forum grow
 naslov sve govori |
19.08.2006., subota
samo misli
|
riječi su tako prazne... ostaju bez značenja,mrzim ih...,a opet dođe nekakva potreba,prenapunjenih misli. sjedim u polutami(mrak ne ostavlja mogučnost pisanja)u sobi na podu,u samoći...zapisujem,što? ne znam ni ja,samo navire samo od sebe. večinu stvari koje zapišem zaboravljam da su bile zapisane. čitam svoje tekstove kao da nisu moji,kao da su to tuđi ne poznati tekstovi,nekad davno jednom pročitani,ali djelomično zaboravljeni. da tražim nekog?ne ni ne želim..dovoljno je bilo neiskrenosti ljudi,teških riječi,zadane tuge.. što je sreća uopće? što bi mene doista činilo često sretnom?postoji li? valjda,skrivena,ne pronađena.. krivom srećom se bavih ,srećom koja nastane pomoču nekakvuh sedstava,a ne sama od sebe,to jednostavno nije to,nije ono pravo. ima trenutaka i sretnih,bila bi laž kad bih rekla da sasvim ne postoje. no kratko to trajaše. uvijek nešto jače pobijedi na kraju,te vračalo u prijašnje stanje. dosta je pojašnjavanja nekih stvari,svatih da ipak neće bit razumljive. ulagati trud u nešto neproduktivno,(kako kažu što neče uroditi plodom)samo još pogoršava,nema smisla ,te iscrpljuje bilo kakvu želju za komunikacijom. ne razumijevanje raste među drugim ljudima i menom... davno odlučila se praviti veselom te družiti se s takvim ljudima.no nije išlo,nije moglo iči ,nisam to bila ja... međutim,ipak,sasvim slučajno,jednom započne razgovor i svatih da sada imam osobu s kojom mogu porazgovarati kad skupim hrabrosti. kratiti s njom dane.zahvalna sam na njenoj iskrenosti,koju nikad ne vidjeh u drugim ljudima.ipak bez obzira na ljubav prema samoći,dođe nekada potreba da dio stvari podijeliš,bar ono što ti je trnutno tu u mislima,koliko je to moguće,jer i dalje postoji strah od ne shvačenosti,te tako pronastle neugodnosti. spletom svih osalih okolnosti,bolnih situacija,pomislih da me nema. nestati s ovog svijeta u bijegu od ljudske vrste.spriječih me rečenica,jednog čovjeka *samoubojstvo je sebičan čin*,te odustah.shvatit če oni koji bi trebali shvatit,tj oni koji žele shvatit,samo ako razmisle,jer objašnjenje je suvišno. bez obzira na misao da ipak ima netko za slušat,držim i dalje večinu misli za sebe. i dalje pronalazim,ili pak oni mene pronalaze,ljude koji me *truju*riječima ili djelima. mnogi možda ni ne shvačaju koliko me vrijeđaju i rastužuju njihove riječi.ipak ne mogu se riješiti svojih osječaja.žao mi je čak i onih koji *gaze*po meni.zbog istog razloga ,što me nešto rastužilo,u pokušaju da se izjasnim,a uvijek budem ne shvačena,s druge strane dobih samo udarac ironijom,ne može više tako... ne znam koliko već dugo da su nočni sati rezervirani za izljev toksina(suza).nastalih zbog ljudi,a ne mogu mrziti. da bar mogu ostat hladna na neke postupke,riječi,ljude opčenito.da bar mogu zamrziti one kojima sam htjela priči,bit u pomoći a bili su mi uzvračeni samo bolni *udarci*. ne otkrivljujem nikad nikog,uvijek razmišljam na način da sam sama kriva zbog svega.to postaje problem.jer rana tako se širi,te više neće bit pomoći. i dalje osječaj mržnje ostaje za mene ne poznat i dalje pokušavam biti svima na usluzi kad god je potrebno i dalje tako dublje tonem a uza sve to i dalje je meni stalo,a drugima nije |
18.08.2006., petak
evo da ima nesto nova da ne bude zapušteno
|
PostPosted: Sat Jul 15, 2006 1:45 pm Ponovno posežem za olovkom.zašto? Koja svrha? Ne znam Nema je Kao nekakav nagon..pokušaj odupiranja je nemoguć, često završi ovako,mnoštvo ispisanih papira. Imaju li uopće značenja te ispisane riječi? Što značu ikooom ispunjeni papiri? Možda veče i dublje značenje stoji na praznom papiru,bez slova i riječi,bez tinte koja narušava sklad. No sad već držim olovku,nije više bitno. Zašto imati olovku,zašto pišem? Pojma nemam dolazi samo od sebe negdje provire izvor slova koje imaju potrebu bit zapisani. Je ste se kad zapitali*je li netko upravlja sa mnom?* Imam čest osječaj da isada netko drži Merion(vodo lutka moje osobe) pokušavajući spriječit pisanje.kako? guleći kožu mojih prstiju s lakočom skidanja kore prezrele breskve. Boli,krv (stvarno teče),unatoč tom krvarenju 4 prsta pišem i dalje,a da i ne znam što ču napisat. Olovka je čak preteška. Svaki dan bježim...od koga? Od riječi,od misli,trčim od sebe,ali ne moguće,znam,sve jedno se trudim,brže i brže... Nemam mira (naročito doma). Odlazim. Boravim na marjanu što duže,misleći pronaći ću spokoj kao Điromet...ali prijatelj mi ima pravo,ovakvi poput nas,mira nikada ne nađu,uskračen nam je taj dar,osječaj..di god se našli, nema ga nećemo ga ni pronać. Sve češče imam priviđanja (valjda zbog icrpljenosti i ne spavanja). Prepala se danas običnog stabla misleči da je čovjek s bijom u ruci. Izgladala je scena kao režirana za film,jer čak sam poskočila od straha, te pala... S gađenjem,naježim se,ugledam pomidoru na putu. Zašto toliko gađenje? Privid da izlazi velik pauk dlakavih dugih a tankih crnih nožica, s očima većim nego što to inače imaju pauci,gleda...shvativši pa to nije moguče bacim pogled put nazad još jednom, naravno pauku ni traga, obična peteljka na pomi... Znak se i danas ljuljao, počinjem razmišljat da možda nije stvarno dobro pričvršćen, jer činjenica je zabrinjavajuća,a ko on odveć stoji mirno godinama. Znam skaćem s *teme* na *temu *(zašto navodnici,ne smatram ovo uopće temama),zašto? Pa puno tog razmišljam,kad već pišem želim zapisat što više jer se poslje gubi..puno tog za reć,a malo je vremena..uostalom i nemoguće sve misli prenjet na papir. Ruka mi je modra u nepravilnom krugu od 4-5 cm,evo već 6 dana. Ne bodem se, bodu me drugi. U nervoznom traženju moje tanke i osjetljive vene, vampir,krvopija gubi i ono malo živaca što ih ima. Zašto ne odustane jednostavnije je, ne treba kopat zabadat igle u kriva mjesta,svašta. Steže kvoločki sve jače i jače ruku,ljuto i bijesno naređuje stisni šaku. Pitali kad je li imam snage za stisnut šaku,jer i nemam baš mnogo. Uostalom što da stisnem u šaci,daj mi nešto. Za mene stisnuta šaka predstavlja borbu. Je li to znak da se trebam borit protiv krvopija i škorpiona(igle). Da počnem bježat,kao već jednom(tražili me pola sata po bolnici)... Na kutiji tableta istaknutim slovima piše VRAČA ENERGIJU...koju energiju?odakle je vraća? Di uopće nestaje? Ako vraća zašto ja to ne osječam? Zašto je sve teže ustati se ne samo s kreveta? Zašto ne mogu trčat? Zašto gubim zrak sve češće? Zašto uzbrdice su svaki put sve strmije? Zašto teret koji sam mogla podignut pred 5 godina sad teži kao tona? Kome se onda vrača energija? Onom močniku što drži Marion,onom koji vlada nad menom? Da prestanem ih pit,jer ne vidim korisnost. Pitam se možda moje sidenje po podu ima značenje. Pa kad se malo razmisli što je pod, što predstavlja...ništa. mjesto (niti mjesto nije)gdje se prolazi,gazi nogama,tko cijeni pod,tko obrača pozornost na njega,služi samo da bude zgažen. I sad možda je tu ono što je u meni od malena. Osječaj manje vrijednosti(nikakve vrijednosti,udruženje s podom). Pad na najnižu razinu. Povežite pod i moje sjedenje na njemu, a ne na stolici kao normalni ljudi. Od uvijek ispod,niže od svih ostalih, predajem se na gaženje... Je ste kad osjetili kao nekakvu silu kojoj se teško oduprijeti,teško joj se suprostaviti,a još teže(možda i ne moguče)pobijediti. Ja da. Često se događalo da stojim na pješačkom,obrisi auta se tek naziru,daleko je,ali čekam za svaki slučaj..auto se približava,i dalje čekam,ali onda odjednom nešto me gurne nešto kao da me povuče na cestu da zakoračim,u trenutku kada je auto samo 2 m daleko od mene. Nije to da sam u nekakvom filmu(što često jesam)jer onda se ide bez gledanja zamišljeno i ne obrača se pozornost na nikog i ništa,ali ovdje ja gledam auto kako prilazi... ne znam ne mogu opisat taj osječaj nadmoći nadmnom. Na Marion je naslonjen težak teret,jer osječam pritisak u prsima, guši me nešto i jako teško dišem. Nije uredu,labavo je,pucaju konci,raspada se,biva istrošena stara lutka. Kao da crvi žive u meni izjedaju mi utrobu ali polako jedan po jedan,da duže traje,do vječnosti(do kraja)jer da navale svi odjednom bit če umoreni,pa možda i odustanu,a ovako neki če uvik imat snage za grickat... Snage sve manje imam,te sve mi ispada iz ruku,a kroz misli mi i dalje prolazu riječi *vrača energiju*.. što? Je li potrebno uzet 5 tableta za malo energije,ili pak 5 kutija takvih tableta,bar za snage da se vračam doma nakon duže šetnje. Stanem ja na noge,kad se uspijem dignut,ali kolina klecaju te se ljuljam kao sasušeno drvce na jakom vjetru.hvatajuć posljednju kap pred sam pad. Podočnjaci su sve tamniji,a kapci sve teži,no sve jedno nemam sna. Modrice sve duže ostaju,možd i ne prolazu. Mnoge nove ogrebotine prekrivaju mi ruke i noge,a odakle, ne znam, ne sječam se, ni ne osjetim kad mi grane paraju kožu... Gledam krv svakim danom je svjetlija,ima li možda to nekakve svrhe..možda je predodređena za dubokoumne zapise po zidovima jer se lakše istakne..ali što da napišem a da svima ima značenje. Ovako kapljice crvene gube svrhu i bivaju sasušene na papiru ili tepihu. Tražim odavno napisane tekstova,a znam da su još davnije uništeni. Kako davnije pa ne mogu bit uništeni prije nego se napišu? Mogu jer prije pisanja znala sam da če bit iskidani,spaljeni izrezani i bačeni u vjetar ili smeće,a zašto sam onda uopće pisala,jer morala sam. Probada bol ispod rebara. Je li nož? Vidiš postoje razlike među noževima.nije jednako bit proboden gletkim nožem i nožem s zupcima. Razmisli osjetiš svaki zubac kako ulazi razdire kida,para poput papira,ta bol je teža duže traje i jača je.glatki nož pogotovo dobro naoštren,glatko u tren prokliže kroz meso,te vadeči ga ni ne osjetiš. Mrcvarim već i ovako odavno oštečenu psihu. Bolesnik. Pretvaram se u SAVRŠENOG psihopata. Zašto savršenog? Jer se dograđujem svakim danom i ulazim dublje u stanje psihičkog bolesnika. Samo tražim odmor,ležim ,a sna nema. Potreban mi je. A po danu također nemogu,nemam vremena,zaokupljena fizičkim umorom,i bježanjem,pretjerujem... Bježim u potrazi za svojim.....(očekujete svojim ja),ne nemam ja svoje JA,izgubljeno je davno. Možda kad promislim nije ga ni bilo. Bilo bi fino da sam imala prilike družiti se s Merion,jer znam razumila bi,a i osjetila sve što ja osjetim. Osječam, uskoro će bit bačena,a što sa mnom. Ne znam,razmisli te,ipak je to lutka mene same. Koliko vremena če bit sad utrošeno na samo banalno dizanje,jer iovako mi se vrti pred očima. a trebala bi bar pokušat spasit Merion od plamena.jer možda ima negdje nade. Kao nada zadnje umire,ali zato gori. Ispijam ogromne količine kave,a miris hrane doživljavam kao neoprostivi grijeh, a čujem prijetnju *svezat ču te za stolicu*. Nit postaje tanja,još malo pa če puknut. A kad pukne jedna nit ,sve ostalo se raspada,kao kod paukove mreže. Povici mu jednu nit,mreža gubi formu te puca. Misli se gube,odlaze u neku drugu dimenziju,van ove stvarnosti...mogu li s njima otputovat..nema smisla, nije ga ni bilo. Merion biva istrošena lutka,ostaje samo krpa. Možda posluži za pranje poda. Ako išta ostane od nje bit če bačena u ognjen na VJEČNO gorenje,a rečeno je bolje izgorjeti nego gorjeti. Za riječima se povlači sve deblji trag krvi mojih prstiju... Nit je pukla...vrijeme je |
09.07.2006., nedjelja
.
|
what a fuck was that... everything is falling apart escuse me but it's not all my folth sorry but i have to much on my mind to much has to be done have no strainght to do all that alone but nobody cares they expesct to much and have no respect for what i done |
27.06.2006., utorak
signature sa jednog foruma
|
i can't wear smile on my face for rest of my life i'm tired of pretending i can't take i will brake it can't be clown anymore with smile and no soul |
20.06.2006., utorak
.
|
i'm walking trough my life with haart tied on a rope got tired to cary him inside |
15.06.2006., četvrtak
nema naslova
|
what ever i do is it mistake to you? i could feel you judge me inside of me only darkness you can see can't i be left alone leave me here to die in suffer,and sweet pain i'm waiting for my end it doesn't matter nobody would cry it will be relief to this wourld without my dark soul i could allready feel death is comeing this way it's comeing to take me home where i realy belong i could see end under some tree where human leg did never step dieing in pain long,all day with blood everywhere i will become part of that forest food for animals part of ear you breath you will know when end comes for me it will be when all flowers for that day turn to red from my blood and clowds would be black the darkness would come nobody could stop river of my blood....    |
13.06.2006., utorak
13.06.'06.
|
when you saw scars on my hends,and legs you asked me what a fuck is that what could i answer what cind of answer do you want to hear should i blame others or should i tell the truth mum i'm fucked up i'm sick i need a psychiatrist the holes on my hends are exit for the pain are you ready for that to see that youre own child is sick i'm not sweet litle girl anymore can't you realise so what did i done i ran away i ran through forest i couldn't feel my legs but still i couldn't feel relief anxiety is suffocateing me can't see way out what do you want from me what did you espect me to be do you realise that i'm mistake i know you went in my room but how couldn't you see it was all there rigt in front of you stending on the desk i didn't hide anything cause i knew that you will look for something something hidden very well you are blind for me you will never read me there were evedence not hiden and you didn't realised what did you even look for what did you expect to find i just need some peace i need to be alone so please could you leave me at last don't enter my room don't kill my soul don't ask any questions you won't get to know answers i have no strenght to argue with you what would be my choice to run rest of my life to mother nature in hope that i would find answers but in the other side i could hear knocking on the door there is the end behind it should i open and leave just a shell behind me should i gave my soul to darkness that calls....  htjeli ste nešto novo ovo je danas napisano  |
22.05.2006., ponedjeljak
kawasaky
|
ka ovde ako svatim jedne godine kako ovdje če bit slika očevog limenog ljubimca |
09.05.2006., utorak
forum koji morate posjetit
26.04.2006., srijeda
sa jednog foruma također moje djelo
|
PostPosted: Fri Apr 21, 2006 2:04 pm Post subject: Reply with quote evo ovo sam napisala prije par minuta a inspiracija je trajala cak 5 minut: found my self standing under desk realised im not alone sitting here on the flore i know it's my imagination but i don't care as long as he's there nobody could took away imagination from my head i'm watching the wall i see some spot it's just a sain stain that i made in pain doesn't make any sence it's some cind of case but i must learn to face it how to face and replace it lurn to get used to the pain that gnaws my brain it's all just like a stain i'm cind in a film don't see anything real |
20.04.2006., četvrtak
to someone
|
Do you really care Would you leave me when i make mistake Or you'll stay To tell me it's wrong Would you be that strong To take me away from bad things To turn off the sad songs Or you are just like others Pretending,but who really cares Are you just another bad thing That happened to me Or you realise That i'm fucked up Would you help me to survive To start a new life Maybe i will forget the pain If you don't leave me in vain |
cruel
|
There is no meaning Nobody has discovered What is purpose of the life Why are we alive People destroy everything And God has nothing with it? It's real caos Can't you see You are ruining it Could i run away from evel Because it's getting bigger There is no after You got what you asked for You become just meat and bone Where did you left your soul Nobody could forgive you Fuck look what you done You killed your own child I cry i yell But it's to late Child is dead They are looking at it Like it's a thing You all make me sick Nobody really cares You are all fucking fake |
17.04.2006., ponedjeljak
uuktzdrhtgfgbhkh
|
is it entertainment for those who are fucking with us can't thay see we are hurt they don't care if we drop dead how fucking stupid i am to take all that shit and say nothing thought i had friend insted it's mistake |
someone
|
i need someone someone who would understand me i know that i'm fucked up maybe i could change it if someone just help me or you think it's to late to make my life better is it mistake everything i do is it getting worse because i'm getting weeker can't take enymore can't live with this stone can't be unhappy suffer,do you think i love it or need it do you think i can't live with out it you fucking wrong if you think so then just leave me alone i don't need your fucking bulshit don't need to listen to that crap everybody has problems yes , i know that i know i'm not alone it could be worse but how it seems now it will be cause there is nobody to help me |
child
|
can't grow up need to be child forgot my childhood i'm trying to live it again but it's not the same i'm lost in time there is no going back you told me i'm childish must i change it |
10.04.2006., ponedjeljak
sick
|
i always think first about others where am i in story of my life do i realy have friends or they just pretend why can't i think about my self others are on the first place everybody is useing that i can't change that fact is anybody there just to understand me simes there is nobody and nothing realised that i'm fucking sick what's hapening with my mind i am loseing conection with real world am i starting to belive there is something else bether than this will i start liveing in ilussion my mind is in confusion maybe it's only my imagination but right noy it's conclusion they are useing me they don't care but i can't stop it i'm too weak to face with it they won't stop i know that but this is how i am i never think about my self and i don't get nothing back |
05.04.2006., srijeda
nešto o bodomima
|
What is there to say about CHILDREN OF BODOM that hasn’t been said yet? That they have the songs AND the skill? That very few come even close to what C.O.B. is doing? That they ARE state of the art? In the last six or so years, the band that darted to international fame with their debut, 1997’s ‘Something Wild’, has gone from being “this amazing band from Finland” to a household name in the metalscene. And that, of course, is obvious given the intensity, sheer quality of their material and the flawless execution. Make no mistake, CHILDREN OF BODOM do not play around. They’re here to kill. ALEXANDER HAS LEFT CoB! Alexander is not a member of COB anymore. This was written by Alexi on the official Children of Bodom site: So...unfortunately it is true that Alexander is no longer part of the Hatecrew, and we just wanted to make the point clear that there is absolutely no bad blood between us, what so ever. We really try not to make a big deal out of this, and since it`s not our place to talk about Alexander`s personal affairs, we have to be brief about this. Alexander realized he couldn`t take this constant touring life anymore and felt that he was holding us back by not enjoy doing this anymore and that it was better for him to bail out than not giving the whole 100% and making himself unhappy. His exact words to me were ”It`s not fair to me, to you, or to our fans to pull an act in front of you all and just do it for money” We understand that some of you might feel that it`s not COB without him, and it is true that he was a huge part of us just like every other member, but we hope that YOU understand that this has not been easy for us, but, god damn, we will carry on with a new guy(which we`ll let you know about later),cuz after all, the fact is: CHILREN OF BODOM AIN`T READY TO FUCKING DIE YET! |
30.03.2006., četvrtak
your face
|
blod is everywhere you cut yourself you lost your faith you can't see your face you look in the mirror like it's a killer it's not the shame if you feel the pain fuck the problems you're holpless start to fall down feel like clown screaming out loud no one arrived you're still alive but didn't survive was it a dream is this life real you will get better now it doesn't reliy metter you're locked up inside open your hurt live your life there is no replace for a new face |
27.03.2006., ponedjeljak
friend and me
|
i hate my self that's fact fiding way out from fear and hate i know i'm not alone we can't escape reality cursed by socuety there is no place to run we can't hide fucked up inside no help just pain are we punished why can't it be wanished hope is lost happyness cost forever gone no returning back.... |
26.03.2006., nedjelja
don't do it
|
You said Need suicide  Escape from life Don't give up Life sucks I know that It's pain You can't take How could i help Ripping your self Can't find relief Escape from reality It's killing you gradualy I won't let you go  You will find the way out From pain you have got |
izolated
|
I feel like freak Nobody hears my sound I'm screaming It hurts me so bad Have no faith I'm crying Feel like i'm daying They are ignoring There's no place for my face Fuck you all I don't need you no more I'm insane Leaving me here in pain Is the death the end Is it just hollow place Where is no peace I'm hiding my lonlyness It's sickness There is no memories For me to remember happyines |
wish
|
I couldn't sleep Wish you were here Laying bisade me I know can't come Can't be here But some man said Anything is posible If only you belive |
not you too
|
What happened to my life Is this punishment from God Used to being ignored But don't you leave me alone In this fucking wourld Where it's all cursed Will you forget me too Will you let me suffer Am i just another toy Waiting to be destroyed Im tired of pain Life is like game But don't you play with me too Tell me now what you think And just let me know If you want to heare me no more |